| Početna | Glasnici 1-5 | Glasnici 6-10 | Glasnici 11-15 |

SVJETSKI METEROLOŠKI DAN

Meteorologija je jedna od grana geofizike koja se bavi proučavanjem fizikalnih pojava i procesa u sloju donjih trideset kilometara koji sadrži 90% ukupne mase. Meteorologija je znanost koja proučava vrijeme i vremenske pojave u zemljinom plinovitom omotaču - atmosferi. Vrijeme u klasničnom smislu su promjene koje se događaju u atmosferi, od razine mora pa sve do 10 - 11 kilometara nadmorske visine, u dijelu koji se naziva troposfera, a koji je osobit stoga što se u njemu nalazi 90 % mase atmosfere kao i gotovo sva vodena para sadržana u njoj. Grci su prvi pokušali protumačiti atmosferske pojave i procese na znanstveni način, pa je tako Aristotel (384.-322. pne) oko 350. godine prije naše ere sve dotadašnje spoznaje sistematizirao u četiri knjige pod imenom "Učenja o meteorima". Sve do 17. stoljeća Aristotel je ostao jedini meteorološki autoritet, a tek konstrukcijom i primjenom mjerila za temperaturu (Galilei 1592.) i tlak (Torricelli 1632.) meteorologija postaje egzaktna znanstvena disciplina temeljena na eksperimentalnoj metodi. Meteorologija je jedina znanost koja je uronjena u svoj laboratorij. Promatranje i svakodnevno praćenje pojava u atomsferi lako je i besplatno. Nisu potrebni sofisticirani instrumenti ili kontrolirani uvjeti. Vrijeme se dnevno događa oko nas, potrebno je uložiti samo malo truda u praćenje i bilježenje promjena i ubrzo ćemo uočiti prepoznatljive procese i pravilnosti u atmosferi.


Kako nastaje vrijeme, osnovni pojmovi meterologije,
dugoročna prognoza ...
| Dan planete Zemlje |
| Centar za prevenciju ovisnika |
| Međunarodni Dan prava potrošača |
| Svjetski Dan voda |
| IRC Petrinja |
| Ekološko društvo PAN |
| IOM |
| Hrvatski centar za razminiranje |
| Minska situacija općine Barilović |
| Dan feministkinja |
| Služba za opću upravu Karlovac |
| Udruga DOMAĆI |
| 8.ožujak - Dan žena |
| Centar za socijalnu skrb Duga Resa |
| CRS Karlovac |
| Centar za socijalnu skrb Karlovac |
| Osnovni elementi dem. države - izbori |
Zamislimo pokus kojeg smo jamačno bili svjedoci u osnovnoj školi. Zima je, nalazimo se u toploj prostoriji uživajući u omiljenom TV-programu. Ukućani puše, ili gosti, a mi zahtjevamo da se odškrinu vrata. Strujanje hladnog zraka osjećamo na nogama, a dim, dobro vidljivo, izlazi iz prostorije kroz gornji dio odškrinutih vratiju. Razlog tome jest što je topli zrak rijeđi u odnosu na hladniji. Ili lakši, dovoljno je primjetiti da razlika u temperaturi pokreće gibanje zraka. Isti slučaj događa se i u prirodi. Pretpostavljamo da se svi slažu s činjenicom: Zemlja je okrugla. Ona kruži oko Sunca, a Sunce je obasjava svojim zrakama. Ili, što je isto, svojom toplinom. Na različitim geografskim širinama zemaljske kugle površina Zemlje ne prima istu količinu Sunčevog zračenja, i to zbog njezine zakrivljenosti.
Površina Zemlje oko ekvatora okomitija je na kut upada Sunčevih zraka, dok je površina bliže polu položenija u odnosu na kut upada sunčevih zraka. Istovremeno, to znači da dva jednaka presjeka kroz koje dopire sunčeva toplina, zagrijavaju dvije nejednake površine. Površina bliža polu veća je od one na ekvatoru, premda obje primaju istu količinu Sunčeve energije. Razumjeli ovo objašnjenje, ili ne, činjenica jest da je veća zagrijanost zemljine površine blizu ekvatora. Obzirom da se atmosfera najvećim dijelom zagrijava prijelazom topline s podloge (kopno ili more), zrak nad ekvatorom biti će topliji od onog u sjevernim geografskim širinama. Ovaj mehanizam je osnovni pokretač stroja koji se zove vrijeme. Sve ostalo događa se kao u prethodnom primjeru, tj. kao u našoj sobi. Tako nastaje vjetar. Ugrijani se zrak nad ekvatorom diže i premješta prema umjerenim geografskim širinama, gdje se hladi i spušta. U toj cirkulaciji planetarnih razmjera, atmosfera održava svoju toplinsku ravnotežu.

Osnovne osobine vjetra - smjer i brzina
Smjer vjetra određen je geografskim smjerom odakle on puše (dakle, južni je vjetar onaj koji puše iz pravca juga). Druga njegova karakteristika je brzina, ili popularno - jačina, a ona se mjeri metrima u sekundi, ili kilometrima na sat. Nautička mjera za dužinu je milja, pa se brzina vjetra najčešće izražava miljama na sat, a zajednički naziv za te milje i satove je - čvor. Dok instrumenti za mjerenje brzine nisu bili dostupni, ili dovoljno precizni, brzina je mjerena posredno, njezinim utjecajem na prirodu i stanje mora. Jedna takva široko prihvaćena ljestvica ili tabela, naziva se Beauforova ljestvica (tabela). Ali, mnogi vjetrovi ne nastaju samo usljed razlike u temperaturi, već na njihov nastanak djeluju i neka druga svojstva atmosferskog omotača. Pored topline postoji još jedno važno svojstvo zemljine atmosfere.

Tlak zraka.
Tijela koja se nalaze u zemljinom gravitacijskom polju tlače podlogu na kojoj se nalaze. Da naša Zemlja nije izuzetak, pokazao je Torricelli još 1643.godine u pokusu s cjevčicom napunjenom živom. Pokazalo se tako da prosječan tlak pri morskoj razini iznosi 760 mm živinog stupca, 1013,25 milibara ili u Si jedinicama 1013,25 hPa (hekto Paskala). Tlak zraka na nekom mjestu nije stalna veličina. On se mijenja tijekom dana, mjeseca ili godine. Ipak, on uvijek ostaje ograničen između nekih ekstremnih vrijednosti. Tlak zraka mijenja se i po visini, i on s visinom pada. Područje niskog tlaka naziva se ciklona, a područje visokog tlaka, anticiklona. To nisu dva međusobno odvojena područja, već oni međusobno komuniciraju. Zamislimo da su to dva ogroma cilindra koji lebde nad zemljom otvorena s doljnje strane i s gornje strane.
U jednom cilindru zrak se kreće prema gore, u drugom prema dolje. To je isti zrak koji koristi jedan cilindar (područje niskog tlaka) da se popne u visine, a zatim se drugim cilindrom (područjem visokog tlaka) spušta ponovno na zemlju. Kad dođe na zemlju ponovno teži pronaći područje niskog tlaka da bi se vratio u visine. Cijeli taj proces odvija se kako bi atmosfera došla u stanje ravnoteže. Kad bi atmosfera dostigla stanje ravnoteže, posljedica bi bila da više ne bi bilo vjetra. Ali, na početku smo spomenuli Sunce koje je odgovorno za konstantno održavanje razlike u temperaturi i tlaku. Vjetar puše iz područja višeg tlaka prema području nižeg tlaka zraka.
Ako se ponovno vratimo našim golemim cilindrima, onaj koji predstavlja područje nižeg tlaka i kojim se zrak uzdiže, privlačiti će zrak prema svom središtu, usisavat će ga i poput vulkana izbacivati kroz sebe nekoliko kilometara uvis. Cilindar koji predstavlja područje visokog tlaka, skupljati će taj zrak iz visina i gurati ga prema zemlji, tlačeći je više, formirajući područje visokog tlaka. Spomenuti cilindar niskog pritiska možemo i promatrati, jer se zrak tijekom uzdizanja kondenzira, stvarajući oblake. Područje visokog tlaka, jer se kroz njega zrak spušta, ne možemo vidjeti. Ili, vidimo ga kao lijepo vrijeme. Tijekom anticiklone prevladava lijepo vrijeme, vedro, zimi hladno, ljeti toplo. Ciklona donosi promjenu vremena s oborinama, grmljavinom, jakim vjetrovima. Pored toga što se zrak u tim cilindrima diže ili spušta, on se i okreće oko sebe, poput klizačice na ledu.
Kad ima ispružene ruke okreće se sporije, a želi li ubrzati svoju vrtnju, ruke približava tijelu i okreće se brže. Isto se događa i s našim cilindrima. (Npr. pratimo česticu zraka koja putuje od juga prema sjeveru po određenom meridijanu. Udaljenost te čestice zraka od osi rotacije Zemlje smanjuje se približavanjem Sjevernom polu.) Dakle, ne sumnjajući u činjenicu koju ćemo sada reći, prihvaćamo tvrdnju: na sjevernoj Zemljinoj polutki tijelo koje je u gibanju skretati će udesno. Sila koja uzrokuje to skretanju udesno zove se Coriolisova sila. Onaj tko u to ne vjeruje neka sada otiđe do WC-a i potegnite vodu. Gledajte u kojem će se smjeru okretati oslobođena količina vode. Pokušajte koliko hoćete puta, ona će se uvijek okretati Kupite avionsku kartu, odaberite bilo koju desetinaciju na južnoj polutki Zemlje i učinite isto.
Voda će se okretati u suprotnom smjeru. Vratimo se sada središtu niskog tlaka, cikloni. Kada se zrak počne gibati prema središtu ciklone, ili kad ga područje niskog tlaka počne usisavati, on do središta neće stići pravocrtnim gibanjem već će zbog Coriolisove sile skretati udesno (na sjevernoj polutci). Oko središta ciklone odvija se strujanje u smjeru obrnutom od smjera kazaljke na satu. U anticikloni smjer strujanja biti će suprotan, odnosno u smjeru kazaljke na satu. Još jedna od važnijih posljedica Coriolisove sile je ta da se središta ciklona (u umjerenim geografskim širinama) gibaju sa zapada prema istoku. Prosječna brzina gibanja je 300 - 400 km na dan, ali u mnogočemu ovisi o drugim veličinama.
Ponekad iznad morskih površina gdje je trenje malo te brzine mogu biti veće, a opet u drugim slučajevima ciklona može biti stacionirana pa se tek polagano giba te može više dana utjecati na vrijeme. Ako su dugoročne prognoze negdje nezahvalne, onda je to svakako u meteorologiji. Mada je svakom meteorologu jasno kako danas ne postoje metode kojima bi se napravila vremenska prognoza za više od pet dana unaprijed čija vjerojatnost bi bila veća od vjerojatnosti bacanja novčića, uvijek se nađe poneki koji će izletjeti u javnost sincerely bombastičnim dugoročnim prognozama.
Današnje poznavanje fizike atmosfere je doseglo zavidan nivo, numeričke metode prognoziranja su gotovo fantastične, sposobnosti modernih računala nama neshvatljive. Da bi se napravila prognoza bilo kojeg procesa, treba poznavati mehaniku samog procesa te treba poznavati njegove početne i rubne uvjete. U slučaju vremenske prognoze najveći problem je u početnim i rubnim uvjetima. Naime, broj početnih i rubnih uvjeta neumoljivo je ograničen brojem meteoroloških postaja, a njihova kvaliteta kvalitetom podataka koje daju. Iako će meteorolozi u javnosti teško priznati kako su većina izmjerenih veličina više ili manje netočne zbog pogrešnog smještaja meteoroloških postaja, to je neminovna istina. Mjereni podaci vjetra vrlo često odstupaju od stvarnog stanja jer se postaja nalazi u kotlini, zavjetrini itd.
Izmjerena temperatura može biti pod utjecajem lokalnog fenskog efekta te su temperature lokalno više nego bi zapravo trebale biti. Svi ovi krivi podaci uneseni kao početni i rubni uvjeti u numerički prognostički model uzrokuju pojavu greške, odnosno rezultiraju pogreškom u prognozi. Svjesni toga, meteorološki "modelari" unose "popravke" u svoj model preko kojekakvih konstanti. Naravno, konstanta koja se unosi u model će popravljati samo u nekim, ako je dobro odabrana i u većini situacija. No nikada uvijek i 100%.

Zadnja promjena - 18.08.2004
Optimizirano za IE i rezoluciju ekrana 800×600.
Copyright © 2002; Sigma centar